lejableja

Vrijedi procitat…

This piece was presented as Kurt Vonnegut’s commencement address at MIT in 1997. It’s great stuff, but apparently it wasn’t written or delivered by Vonnegut. It’s still a beautiful piece…

Wear sunscreen.

If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be it. The long-term benefits of sunscreen have been proved by scientists, whereas the rest of my advice has no basis more reliable than my own meandering experience. I will dispense this advice now.

Enjoy the power and beauty of your youth. Oh, never mind. You will not understand the power and beauty of your youth until they’ve faded. But trust me, in 20 years, you’ll look back at photos of yourself and recall in a way you can’t grasp now how much possibility lay before you and how fabulous you really looked. You are not as fat as you imagine.

Don’t worry about the future. Or worry, but know that worrying is as effective as trying to solve an algebra equation by chewing bubble gum. The real troubles in your life are apt to be things that never crossed your worried mind, the kind that blindside you at 4 pm on some idle Tuesday.

Do one thing every day that scares you.

Sing.

Don’t be reckless with other people’s hearts. Don’t put up with people who are reckless with yours.

Floss.

Don’t waste your time on jealousy. Sometimes you’re ahead, sometimes you’re behind. The race is long and, in the end, it’s only with yourself.

Remember compliments you receive. Forget the insults. If you succeed in doing this, tell me how.

Keep your old love letters. Throw away your old bank statements.

Stretch.

Don’t feel guilty if you don’t know what you want to do with your life. The most interesting people I know didn’t know at 22 what they wanted to do with their lives. Some of the most interesting 40-year-olds I know still don’t.

Get plenty of calcium. Be kind to your knees. You’ll miss them when they’re gone.

Maybe you’ll marry, maybe you won’t. Maybe you’ll have children, maybe you won’t. Maybe you’ll divorce at 40, maybe you’ll dance the funky chicken on your 75th wedding anniversary. Whatever you do, don’t congratulate yourself too much, or berate yourself either. Your choices are half chance. So are everybody else’s.

Enjoy your body. Use it every way you can. Don’t be afraid of it or of what other people think of it. It’s the greatest instrument you’ll ever own.

Dance, even if you have nowhere to do it but your living room.

Read the directions, even if you don’t follow them.

Do not read beauty magazines. They will only make you feel ugly.

Get to know your parents. You never know when they’ll be gone for good. Be nice to your siblings. They’re your best link to your past and the people most likely to stick with you in the future.

Understand that friends come and go, but with a precious few you should hold on. Work hard to bridge the gaps in geography and lifestyle, because the older you get, the more you need the people who knew you when you were young.

Live in New York City once, but leave before it makes you hard. Live in Northern California once, but leave before it makes you soft. Travel.

Accept certain inalienable truths: Prices will rise. Politicians will philander. You, too, will get old. And when you do, you’ll fantasize that when you were young, prices were reasonable, politicians were noble, and children respected their elders.

Respect your elders.

Don’t expect anyone else to support you. Maybe you have a trust fund. Maybe you’ll have a wealthy spouse. But you never know when either one might run out.

Don’t mess too much with your hair or by the time you’re 40 it will look 85.

Be careful whose advice you buy, but be patient with those who supply it. Advice is a form of nostalgia. Dispensing it is a way of fishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the ugly parts and recycling it for more than it’s worth.

http://www.stumbleupon.com/su/1kuILP/www.scripting.com/specials/vonnegutMIT.html/r:f

Ah  ti koreanci ce svasta izmisliti:D Pa je tako Jinsu Park izmislio ”Color Picker Pen”, konceptualnu olovku koja pomocu senzora skenira zive boje iz prirode i okolisa pomocu koje se moze crtati na povrsinama sa skeniranom bojom. Kako tocno funkcionira ne znam i da li je uopce ima na nasim podrucjima, ali se cini jako zanimljiva. Pa pogledajte..

U kinu Europa sam pogledala film «Narednik James» koji su američki filmski kritičari proglasili najboljim filmom. Redateljica i producentica “Narednika Jamesa” Kathryn Bigelow proglašena je najboljom redateljicom. Iako su njezini prijašnji filmovi većinom akcijski bez imalo emocija, ovim filmom je dala potpuno drugačiju definiciju svom opisu. Na temelju istinitih događaja autorica je ratne drame čiji je glavni lik narednik James. Radnja se odvija u suvremenom Bagdadu gdje nekoliko vojnika čini tim za demontiranje bombi. Muškarci daleko od vlastitih domova, voljenih, obitelji i prijatelja, spašavaju Irak od terorista svojim pirotehničkim sposobnostima.  Ono što tu grupicu elitnih vojnika mijenja iz korijena je dolazak novog vođe, već spomenutog narednika Jamesa koji cijelom poslu pristupa na potpuno drugačiji način od starih vođa. On se sa svakom bombom suočava hrabro i bez odustajanja, ali isto tako ga to ne sprečava da si uzme za pravo to raditi na potpuno svojstven način. Narednik James u jednoj od situaciji odlazi u auto u kojem je bomba iznimne razorne snage i iako ga kolege upozoravaju da se moraju hitno povući jer su u smrtnoj opasnosti, on skida slušalice pomoću kojih komuniciraju i ostaje u automobilu dok ne uspije deaktivirati eksploziv. Naravno, to ljuti ostale članove tima jer su uigrani i takav im pristup predstavlja velike probleme. Ono što me potpuno očaralo je lik samog narednika koji je od samog početka hrabar i ima vlastiti pristup u koji je toliko siguran da ga neće iznevjeriti da na kocku stavlja vlastiti život.  Svako novo demontiranje je opasnost, napeto i zanimljivo prikazano krupnim kadrom narednika, a njegova ekspresija lica gledatelju daje mogućnost da se potpuno uživi u napetost filma.  četiri nagrade na prestižnom venecijanskom filmskom festivalu ga ubrajaju filmska remek-djela , a ja sam se odlaskom u kino Europa uvjerila da su nagrade dodijeljene s razlogom. Zanimljivo je što film nema striktno odijeljene pozitivne likove od negativnih. Kathryn Bigelow u nijednom trenutku nije aludirala da je bilo koja strana pozitivnija od druge. Iako američki vojnici pod vodstvom Jamesa uništavaju bombe i spašavaju ljude, ni irački stanovnici nisu definirani kao negativci jer oni pokušavaju spasiti vlastite živote. I njihovi nevini ljudi, uključujući malu djecu i žene, stradaju bez razloga baš kao što i američki vojnici riskiraju vlastiti život svaki put iznova kad izađu na teren. Iako se nakraju ne saznaje zašto je narednik James ovisan o adrenalinu koji svaki put osjeti pri novom deaktiviranju bombe, njegov lik je portretiran kao potpuno čvrst karakter kojemu ništa ne stoji na putu da njegov posao svaki put iznova uspije. Ovaj film obiluje crnim humorom koji na dobar način opisuje tamošnju situaciju. Iako ovaj film nije prožet nekom kompliciranom radnjom i zapletima on je potresan, ali na vrlo realan način prikazuje besmislenost rata. Danas se ratuje zbog novca, koji je u ovom slučaju  nafta. Pa čak i Hrvatska šalje svoje vojnike u područja poput Afganistana da se bori za Američke trupe i njihovu naftu. Nažalost danas je takvo vrijeme, vrijeme recesije i siromaštva pa nekim ljudima ne preostaje ništa nego otići u rat i boriti se kako bi prehranili svoju obitelj. Također, tu su i oni koji odlaze tamo kako bi pomogli tim vojnicima ali i onom siromašnom stanovništvu koje ni krivo ni dužno se našlo u sredini borbe i koje mora odabrati stranu da bi preživjelo. Najpotresniji momenti u filmu „Narednik James“  su one scene gdje se djeca loptaju, a pokraj njih se nalaze vojne baze i aktivirane bombe. I nažalost te scene su istinite, to nisu samo scene, to su stvarni trenuci koji se događaju i sada u ovom trenutku dok ja pišem ovaj post u svojem toplom domu. I zato smatram film „Narednika Jamesa“ vrijedi pogledati, ne zato što je meni osobno bio zanimljivi nego zato što sadrži vrijednu poruku.

Prijatelji..već sam pisala jedan post o prijateljstvu..ali ovi moji prijatelji zaslužuju još jedan post..ma ne jedan, nego njih bezbroj. I kad sve krene nizbrdo, oni su tu. I kad sve krene sivo, oni su tu. I kad sve krene, oni su tu. Bez njih ne bih mogla. Bez njih ne znam gdje bi bila. Sigurno ne na boljem putu nego što jesam. Možda nisam na savršenom putu, ali zato imam savršene prijatelje da me usmjere. I da su tu kad mi zatrebaju. U bilo koje doba dana, baš kao kinder pingvi. I njih nema svatko, ne ovako dobre. Možda ih nisam zaslužila, ali ih imam. I drago mi je da ih imam i ponosna sam, ne samo na njih, nego i na sebe što sam ih uspjela naći. Jer ipak je to pola posla. Možda se oni nisu usrećili sa mnom i mojom ludosti, ali me vole bez obzira na sve. I ja njih. Neke više, neke manje. Ali ih volim. I u dobru i u zlu. Baš kao u braku.

“The most beautiful thing we can experience is the mysterious, it is the true sourse of art, science, and friendship.”
- Albert Einstein

Kakav naslov takav i post.
Evo dok sam ja jos u iscekivanju datuma za otkazani koncert Mando Diao-a, stavljam vam jedan link.. Subota je navecer, a ja sam sad zavrsila sa pisanjem seminara tako da nemrem sad jos pisati i neki smisleni post:D I da ako netko zna kakve informacije u vezi koncerta nek slobodne vice:D

GUD NAJT:)

Sretan Bozic i nemojte mi se puno udebljati :D!!!!!!

Ne ovo nije post o popularnim destinacijama za docek Nove godine…Ovo je pitanje za sve vas studosferase i nestudosferase..Posto sam ja jedna od onih koja sve smislja u zadnji cas, tako ce biti i za ovu Novu godinu :D. Pa ako ima ‘ko kakvih ideja, slobodno neka se izjasni…pa mozda mi bude i od pomoci.. U svakom slucaju pridonijet cete svojim komentarima

hahha, ja bih ovdje

U Zagrebu od  16. do 22. studenog održana je IV smotra novog  talijanskog filma u kinu Tuškanac. Prisustvovala sam smotri talijanskog filma 19. studenog  i pogledala film ˝Buntovnica sa Sicilije˝ orginalnog naziva La Siciliana ribelle. Film je snimljen prema istinitom događaju o Riti Atriji, djevojci iz mafijaške obitelji . Ljudi imaju tendenciju da se zatvaraju od nečeg nepoznatog ali ovim filmskim tjednom, a posebice  filmom Buntovnica sa Sicilije privučena je pozornost mlađih i starijih generacija,  pa i mene same. Film se bavi mladom djevojkom Ritom koja se odluči suprostaviti mafiji, pa i vlastitoj obitelji jer i sama potječe iz mafijaške obitelji. Cijeli je život posvetila borbi protiv mafije , razotkrivanju svih krivaca te osvećivanju očeve i bratove smrti. Hrabra i odlučna u svom naumu, potpuno jednostavna djevojka iz malenog mjesta želi promijeniti svijet i uništiti mafiiju. U filmu se ističu mnogobrojni elementi pobune, feminizma, borbe  za pravdu, a najviše želja za osvetom. Kada joj je bilo samo 7 godina, Rita je prisustvovala ubojstvu vlastitog oca Don Michelea . S obzirom da je ona bila najviše vezana za oca i s njim provodila puno vremena, njegova smrt ju je jako pogodila . Dječje suze zbog očeve smrti zamijenila je ogorčenost i želja za osvetom ljubljenog oca. U tom  trenutku  počinje njezina osveta koju planira zajedno sa svojim bratom Carmelom. Don Salvo, ubojica Ritinog oca, mafijaš na čelu sela nakon što saznaje za njihovu osvetu, ubija Ritinog brata. I tada, Rita prepuštena sama sebi, upušta se u borbu za osvetom, a kasnije pravdom. Tim hrabrim postupkom Rita stavlja i vlastiti život na kocku. To je prvi put da se djevojka iz mafijaške obitelji odlučila suprostaviti samoj mafiji. Rita se prvo obratila policiji i lokalnom sucu za pomoć. Kao dokaz je odnijela svoje dnevnike koje je počela pisati  sa 7 godina nakon što je vidjela ubojstvo vlastitog oca zapisujući svaki korak mafije, njihova ubojstva, krijumčarenje droge i oružja. Njezini dnevnici su isprva pod povećalom, promatra se svaki detalj ispisan dječjim rukopisom, provjerava istinitost podataka i datuma, a na kraju postaju glavni dokaz u sudskom postupku. Ritini dnevnici su se uspostavili kao istiniti u onim bitnim djelovima pa ih koriste da bi uništili mafiju. Nakon što se obratila policiji, Rita je dobila novi identitet, novi stan pa tako i potpuno novi život. I nakon toga počinje mukotrpna borba za pravdu i vlastiti život. Sudionici i Don Salvo, najveća riba u vodi, bivaju uhićeni. Iako je suđenje bilo teško, Rita ne posustaje pa čak ni pred svojom ljubavi Vitom, sinom don Salva, koji ju nagovara da sve porekne i daje joj obećanje da  će ju on zaštiti i vratiti u njezin rodni kraj. Unatoč obećanju, ona mu je odgovorila kako je vrijeme da mafija izgubi i nakon toga počinila samoubojstvo bacivši se s balkona. Žrtvovala je vlastiti život za pravdu.  Učinila je sve što je mogla da istina izađe na vidjelo tj. da mafija bude potpuno otkrivena. Većina optuženika je osuđena na dugogodišnje kazne, a Rita je postala simbolom hrabrosti u Italiji. Film prikazuje ondašnje stanje u Italiji i stanje mafije općenito koja je rasprostranjena  u velikom broju zemalja. U prvom dijelu je prikazana vrlo šturo tzv. seoska mafija, a u drugom dijelu mafija koja preprodaje drogu i širi svoje obzore na druge zarade. Do takvog razvoja dolazi zbog neprisutnosti države i ta situacija pogoduje širenju mafije. I na taj način sama mafija postaje tzv. država i sama kroji zakone. Nakon sučeve i Ritine smrti mafija prestaje na neko vrijeme sa Cosom Nostrom, poznatom mafijaškom organizacijom i oštrijim djelovanjem, odnosno manje je ubojstava . Danas mafija djeluje skrovitije i zbog toga dolazi do težeg otkrivanja mafije jer počinje ulaziti u institucije, politiku, ekonomiju.. Manje je ubojstava nego prije i ne samo zbog Ritinog utjecaja, tj. otkrivanja sudionika, nego danas je mafija postala sveprisutna u politici što joj je i cilj.Rita je pokazala da se protiv mafije treba boriti. Da treba imati želju za borbom za pravdu i upornost. I iako puno puta pravda nije pobijedila i istina izašla na vidjelo , i tako će biti u budućnosti, to ne znači da se trebamo prestati boriti. Bez obzira na mnoge poraze doći će do jedne pobjede i to će značiti puno u ovom okrutnom svijetu. Baš taj svijet traži ljude koji su spremni učiniti sve da bi ostvarili svoje naume, ljude koji su spremni  žrtvovati ne samo svoje vrijeme već i puno više od toga za dobrobit čitavog čovječanstva. Rita je pravi primjer za to. Iako je bila djevojčica kad je naumila boriti se za bolji svijet, nije odustala i žrtvovala je sve što ima da se to ostvari.

Vidjela sam danas prijatelja na kolodvoru. Mislila sam da ce mi biti svejedno. Ali nije. Bilo mi je zao. Zao jer nisam mogla ni pozdraviti, ni otici, nego sam samo stajala na mjestu. Zasto? Zato sto me ta osoba povrijedila, pa kako otici do nekoga koga sam godinama poznavala, pozdraviti i ne stati. Nisam mogla samo pozdraviti, bez razgovora. Zato sam samo stajala. I ona takoder. Nije ju bilo briga, a izgleda ni mene. Nije me bilo briga sto me ne pozdravlja, ali bilo me briga jer me povrijedila. Bilo. Mislim da vise nije. Sada kada sretnem tu osobu osjecam neku neugodu, jer bolje da ju ne sretnem nego da ju moram pozdraviti. Kako od dugogodisnjih prijatelja postanemo stranci? I kako osjecamo neugodnost cak i prije onog trenutka nego cemo ju mozda sresti. Neugodnost pred osobom s kojom smo nekad svaki dan pricali i svaki dan se vidjeli, ili cak i zivjeli. Zasto? i dalje ne pronalazim odgovor. Cudni smo mi ljudi. Zaista cudni. Ili su cudni putevi Bozji. Ali ove puteve sami krojimo. Jer ljudi sami svjesno povrjeduju druge ljude. Kako prijatelji postanu stranci, kako nestanu svi osjecaji. Cudno zar ne. Ili mozda tuzno. Zato ne dopustite da postanete stranci i cuvajte one koje imate jos uz sebe. Jer ja sigurno hocu. Mozda neke nisam sacuvala, ali  za one najvaznije cu se potruditi.

Dosadno vam je i dosta vam je obicnih hotela…Mi imamo rjesenje za vas i uz to dobijete set nozeva potpuno besplatno! Salim se…ali eto ako vam se ikada pruzi prilika ili osvojite na lotu pa ne znate na sto biste potrosili ili kuda biste otputovali…Evo vam nekoliko prijedloga odnosno cudnovatih hotela. Uzivajte ili se jednostvano cudite :D!